In memoriam: Anneliese Steck
15.05.2014.
Novosti
Anneliese Steck bila je supruga pok. Hansa Stecka, humanitarca i dobročinitelja, a tekst povećen upravo obitelji Steck u nastavku prenosimo u cjelosti:
Svim našim otočanima, a posebno Puntarima, koji poznaju lik i djelo velikog dobročinitelja i humanitarca, gospodina Hansa Stecka, javljamo tužnu vijest da je u Dillingenu na Dunavu jučer, 13. svibnja 1914. god. preminula njegova supruga, poštovana gospođa Anneliese Steck.
Pokojni gospodin Hans Steck, sudionik II svjetskog rata, dočekao je kraj rata kao teški invalid. Ostao je bez jedne noge. Svoje umirovljeničke dane, zajedno sa svojom obitelji (supruga Anneliese, kćerke Kristine i Sabine, sinovi Ullrich i Andreas), provodio je dobrim dijelom u Puntu, u Marini Punat, gdje su godinama boravili na brodici kojom su plovili širom našega lijepog Jadrana. Zavoljeli su naš Jadran, naš Punat, naše ljude. Svi smo mi bili njihova obitelj. A oni su bili naši. Toliko su nam prirasli srcu!
Kada je, početkom 1990.-tih godina izbio rat na našim prostorima, obitelj Steck se u naš Domovinski rat uključila svim svojim bićem. Odlučili su angažirati se dušom i tijelom, svim svojim snagama, na organizaciji humanitarne pomoći našem narodu koji je, bez svoje krivnje, postao žrtva agresije. Znala je obitelj Steck kakva je to katastrofa za jedan narod naći se u vrtlogu rata. Doživio je to gospodin Steck na svojoj vlastitoj koži. Tá ostao je teški invalid bez jedne noge.
Gospodin Steck je „podigao na noge“ sebe, svoju obitelj, svoje znance i prognanike, grad Dillingen, cijeli okrug Dillingen. Radio je danju i noću da se pomogne Hrvatskoj. Rezultat njegovog angažmana bili su kamioni i kamioni humanitarne pomoći koji su gotovo svakog tjedna stizali na adresu Crvenog Križa u Puntu, koji je humanitarnu pomoć distribuirao dalje, širom naše Domovine. Bilo je i drugih velikih dobročinitelja koji su humanitarnu pomoć dopremali u Hrvatsku putem Crvenog Križa u Puntu. Ali je, zahvaljujući obitelji Steck, Dillingen od svih bio najveći. Humanitarna pomoć koja je pristizala u Punat bila je tolika da je Punat u jedno vrijeme bio na trećem mjestu između svih gradova i naselja u Hrvatskoj po zaprimljenim količinama humanitarne pomoći. Nevjerojatno, ali istinito. Objavile su to hrvatske nadležne službe za distribuciju humanitarne pomoći.
Količine humanitarne pomoći u organizaciji gospodina Stecka i njegove obitelji bile su tolike da ih mali Punat jednostavno nije mogao „progutati“. Zato se gospodin Steck obratio Uredu za Dubrovnik u Rijeci, kojim sam tada ja osobno rukovodio, za distribuciju velikih količina smrznutog mlijeka (Buttermilch), koje je u angažmanu gospodina Stecka humanitarna organizacija ASB (Udruga Samaritanaca) iz Augsburga od 20. srpnja do 31. kolovoza svakodnevno dostavljala u Rijeku gdje se, u Luci Rijeka, mlijeko prekrcavalo u naše hladnjače. Kroz 40 je dana svakog dana, uključujući i subote i nedjelje, stizalo 4 do 6 mega-hladnjača, svaka sa po 20 do 22 tone smrznutog mlijeka. Distribuirali smo, zahvaljujući gospodinu, nedavno preminulom dr. Adalbertu Rebiću, to mlijeko širom naše domovine. Računamo da je tako u Rijeku dopremljeno oko 4 tisuće tona smrznutog mlijeka. Prekrcaj tih velikih količina obavljali su radnici Luke Rijeka bez ikakve naknade. A organizator te velike akcije bila je obitelj Steck.
Obitelj Steck je organizirala i humanitarne posjete KUD-a Punat u Dillingen. Smještaj i prehranu za nas 40-tak organizirala je i opet obitelj Steck: u hostelu za one mlađe, u hotelu za klapu „Luka“, koja nas je bez ikakve naknade pratila, privatno kod prijatelja i dobročinitelja za nas „odrasle“. Primali su nas u svoju vlastitu kuću, ustupali svoju vlastitu sobu, oni, bolesni i invalidni.Koja je dobrota, koja veličina ljudskosti, koji altruizam, koje čovjekoljublje krasilo obitelj Steck, osobno i posebno njega i njegovu suprugu!
Slijedećeg je dana bila nedjelja. Imali smo nedjeljnu misu u Bazilici u Dillingenu. Pjevali su mladi u organizaciji oca Ivana Perana. A na koru, uz velike orgulje klapa „Luka“. Klapa je otpjevala na kraju mise božićnu pjesmu „Veselje ti navješćujem“ u divnoj obradi posebno za naše „Lukice“. Pjevale su tako da je, nakon otpjevane pjesme najprije nastao tajac, a onda su se svi digli na noge i dugim pljeskom zahvalno pozdravljali naše „Lukice“. Kasnije nam je župnik-dekan u sakristiji rekao: „Znate, u ovoj se crkvi održavaju mnogi koncerti. Ali se nikad ne pljeska. A danas ovoliki pljesak! Ovo još nisam doživio!“
Prije početka službe Božje u crkvu je na sporedna vrata ušao i gospodin Steck. U baziliku se na tom mjestu silazi trima stepenicama. Posrnuo je i pao niz tri stepenice na kameni pod bazilike. I reče: „Vidite, ja k Bogu, a Bog me neće!“ Odgovorih mu: „Itekako Vas hoće. Jer 'sve što ste učinili jednome od moje najmanje braće, meni ste učinili.'
U velikom poslu oko organizacije humanitarne pomoći njegova ga je obitelj podržavala u potpunosti. Sin Ullrich pratio je osobno kamione i dopremao humanitarnu pomoć do Punta i na druge destinacije širom Hrvatske, pa i u Bosnu. A supruga Anneliese u svemu je bila njegova desna ruka. Bez nje ne bi nikada mogao učiniti ono što je za nas učinio.
Punat dobro pamti velika dobra koja smo primili zahvaljujući obitelji Steck. Stoga je s pravom počašćen Počasnim građaninom Punta. Ovdje treba sa žalošću primijetiti da su tako bliski odnosi između Općine Punat i Grada Dillingena pomalo presahnuli i gotovo nestali. Smrt gospođe Anneliese Steck prilika je da se ti odnosi obnove, trajno održavaju i institucionalno utvrde. Možda kroz bratimljenje Dillingena i Punta. Zaslužuje to Dillingen više nego bilo koja druga bratska općina.
A u povodu smrti pok. Anneliese Steck Nebu upućujemo zaziv: „U raj poveli te Anđeli! Na dolasku tvome primili te mučenici! I odveli te u sveti Grad Jeruzalem. Zbor Anđeoski te primio i ti, s pokojnim suprugom tvojim Hansom, pokoj vječni imala!“
Anđelo Žic-Pokrivić